Uncategorized @sr    Intervju Tanje Miščević za Novi magazin: Znamo u čemu nismo dobri

Intervju Tanje Miščević za Novi magazin: Znamo u čemu nismo dobri

22. avgust 2014. godinePročitajte intervju „Znamo u čemu nismo dobri“, Tanje Miščević, šefice Pregovaračkog tima za pregovore Srbije i EU, za Novi magazin, objavljen 21. avgusta 2014. godine.

Za šeficu pregovaračkog tima Srbije sa Evropskom unijom Tanju Miščević nije sporno da je Srbija odabrala pravac u kojem se kreće, to je EU. Ipak, kao neko ko bukvalno prisustvuje svim kontrolama, skrininzima i u svim razgovorima, veoma dobro zna prednosti i mane koje Srbija ima i šta će biti najteže uraditi, a šta se može bez većih potresa.

Podeljeno je mišljenje u javnosti o tome iđemo li mi dobro i brzo ka EU i šta je naj važnije u tom priključivanju. Neću vas pitati za datume otvaranja poglavlja, već šta smatrate najvažnijim u tom procesu?

Hajde, ipak, prvo da odgovorim na to nepostavljeno pitanje. Ne znam da li ćemo do kraja godine dobiti priliku da otvorimo neka poglavlja, ali znam da ćemo biti tehnički spremni. Zašto to naglašavam? Zato što se tehnički posao radi veoma dobro, prati ga i usvajanje zakona i strategija, idemo korak po korak i to je veoma značajno za skrininge.

Šta je najznačajnije u procesu evropskih integracija? Rekla bih da je u ovoj fazi potrebno da razumemo gde smo i gde idemo, da imamo jasan strateški pravac kretanja. Nedvosmisleno, naš pravac jeste članstvo u EU, ali šta mi hoćemo od tog članstva. E, tu ima razmimoilaženja. Ako pitate građane oni će reći bolji život, sigurnije zaposlenje, veće plate i to jeste nešto što objektivno treba očekivati od priključenja EU. Ali ne sutradan, već u momentu kada se kao članica u potpunosti snađemo.Za mene je najvažniji proces evropeizacije Srbije, prihvatanje modela koji postoje u razvijenim evropskim demokratskim društvima, stvaranje institucionalne strukture koja je sigurna i stabilna da izdrži situaciju šest meseci bez vlade, kao Belgija, ili izbore svake godine, kao što je to slučaj u mnogim zemljama. To insistiranje na strukturi, izgradnji sistema važno je zato što je on zaštita za najveći broj nas. Bez strukture i stabilnih demokratskih institucija imate lov u mutnom, a to pogoduje smo manjem društvenom sloju. Takvi su se i devedesetih bolje snašli nego ostali ljudi. U izgrađenom sistemu i strukturama obični ljudi, srednji sloj, imaju najbolju zaštitu.

Hoćete da kažete da institucije bez potresa i voluntarizma mogu preživeti promenu vlasti?

Apsolutno. Država nastavlja da funkcioniše bez obzira na to kakve unutrašnje političke nesuglasice postoje i funkcioniše na standardima parlamentarne demokratije. Mi smo parlamentarna država. Rekla bih da to nije teško ostvariti; niti smo prvi, niti smo najgori đaci, negde smo na pola puta.Izašli smo iz onoga što je bila nesigurnost devedesetih i nesigurnost u nekim kasnijim periodima i već duže vreme gazimo ka prihvatanju tih standarda. Da smo ih prihvatili u celosti ne bismo pregovarali o članstvu. Ali, vidimo ih, shvatamo da su važni i nekako dobri za nas, da te evropske vrednosti jesu naše vrednosti ili možda je bolje da kažem da su u našem interesu.

Jedna vrednost je solidarnost; u mom interesu, u svačijem interesu je da solidarnost postane vrednost u društvu. Da li je to novina za nas? Pa, znate, ja sam odrasla u društvu u kojem je solidarnost bila vrednost, u mom detinjstvu i ranoj mladosti to je bilo opšte prihvaćeno pravilo, nismo mi daleko od svega toga.

Mislite li da je građanima jasno da je izgradnja institucija najvažnija, jasna podela na grane vlasti, eliminacija političkog voluntarizma, da je to temelj zdravog društva?

Nisam najsigurnija da su svesni u smislu podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, vrednosti evropskih demokratija sa parlamentarnim obeležjima, ne idemo tako duboko u razumevanje stvari. Ali, sasvim sam sigurna, a to pokazuju i istraživanja javnog mnjenja, da su građani svesni potrebe reformi. Za EU je 50 odsto građana, taj broj varira, ali konstantno 64 odsto građana kaže da je za reforme, što znači da Ijudi osećaju potrebu da se nešto nienja, potrebu da se menjamo.

Nedavno sam videla istraživanje, čini mi se Ninamedije, da se gradani Srbije u ogroninom procentu osećaju državljanima Srbije, ali sledeće na lestvici sa, za mene neverovatnih, 48 odsto je osećanje da su Evropljani. Pripadanje evropskom prostoru postalo je važnije od lokalnog i regionalnog.

A kako biste odgovorili onima koji su protiv i tvrde da ćemo ulaskom u EU ostati bez nacionalnog identiteta i odreći se suvereniteta?

Termin suverenost države mi još posmatramo kao Bodenovo definisanje – suverena država je ona koja ima teritoriju, stanovništvo i vlast koja ničim nije ograničena. Od te definicije iz XVII veka stvari su se promenile; promenile su se mnogo od perioda hiadnog rata. Poenta je u tome što je suverenost ostala ista, ali je fleksibilnija, pokazuje se i time da se suvereno odričete dela nadležnosti, zato što je to ekonomski isplativije. To je suština evropskih mtegracija.

Kad su Nemačka i Francuska krenule da prave Evropsku zajednicu shvatile su da im se i zbog mira, bezbednosti, ali i ekonomije i energetike, više isplati da proizvodnju uglja stave pod zajedničku kontrolu. Ne Berlin, ne Pariz, nego Brisel kontroliše proizvodnju uglja i ćelika. Time su uradili moćnu stvar, smanjili su troškove administracije i proizvodnje, smanjili mogućnost sukoba na tom prostoru koji je uvek bio predmet borbi. Ima mnogo oblasti u kojima države shvataju da je bolje i jeftinije ako neko nešto radi u njihovom interesu, to je poenta međunarodnog organizovanja.

U EU je dogovor država i prenos ovlašćenja toliko širok da se kreće od proizvodnje uglja i ćelika do zajedničke spoljne i bezbednosne politike, na različite načine. Kod trgovinske politike nema pitanja, zna se ko potpisuje ugovore u ime EU; za spoljnu i bezbednosnu politiku to čini svaka država posebno, ali tražeći zajednički imenitelj.

Svi koji kažu da ulaskom u EU Srbija gubi ono što jeste, koriste lako oboriv argument. Da li se Nemci manje osećaju Nemcima zato što su u EU ili Hrvati manje Hrvatima? Ne. Pa, ćirilica je već evropsko pismo, uneli su je Bugari, a mi ćemo dodati specifičnost. Neke od tradicionalnih stvari biće zaštićene geografskom oznakom porekla, kao šljivovica koja je već tako definisana.

Uvek će biti evroskeptika i to je u redu, dobro je da Ijudi nude različite poglede, ali moramo shvatiti da mi nemamo alternativu. Ako kažemo ,,ne“ EU, nema odgovora ka čemu idemo, šta nam je uzor, a neophodan nam je reper za sve reforme.

Šta će nam biti najteže na tom putu?

Ako ostavimo po strani političkeizazove, pravosuđe. Nije ni čudo,Bugarska i Rumunija još imaju tajkorektivni mehanizam kontrole,praćenje od momenta kad su ušliu EU. Sa Hrvatskom to nije slučajzato što situacija u pravosuđu kodnjih nije bila tako teška.Pravosuđe je problematičnozato što nemate jasan standard,imate dobre i preporučene prakse,a država bira model koji joj tradicionalnonajviše odgovara ili kojismatra najboljim. Veliki je problem,posebno za države koje suizašle iz socijalizma, što sve morajuiznova graditi, uključujući svesto vladavini prava.

Činjenica je da ljudi ne znajukoja su njihova prava. Nedavnosam imala jednu interesantnu raspravu,ljudi ne shvataju da policajacne sme da vam se obraća sa ti;on je službeno lice, ali niste zajednočuvali ovce. Ljudi moraju shvatitida imaju prava i da ta prava svimoraju da poštuju i štite.

Pitanje je i odgovornost nosilacasudijskih i pravosudnih funkcija.Mnogo se govori o tome da seboljim ustavom i zakonima moragarantovati nezavisnost sudstva,ali ona nije moguća bez svesti oodgovornosti. Imamo li mi tu svestdanas? Mislim da ne i ona se moragraditi. Dobijamo veliku pomoć odkolega iz Italije, Švedske, Britanijeu učenju sudija i tužilaca šta značinjihova nezavisnost i kako se štiti,šta je odgovornost i šta nosi. To jeteška reforma, jer su uvek najtežeone koje uključuju promenu svestisvih nas. Tu odmah treba uključitii reformu javne uprave, koja je podjednakoteška.

Gde smo konkretno u reformi pravosuđa? Mnogo je primedaba.

Jeste, i biće ih, da smo dovoljnodaleko odmakli ne bismo pregovaralio poglavlju 23. Ali, znamogde nismo dobri. Veoma je važnopostaviti zakonodavni okvir zapravosuđe, izmeniti ustav, madato nije uslov za otvaranje poglavlja23, ali u jednom momentu to ćemomorati da učinimo zbog dodatnezaštite pravosuđa. Ministarstvopravde već radi na tome, a kada sepokažu i druge potrebe, zajednoćemo predložiti ustavne promene.Prošlog meseca je usvojeno osamzakona, oni prate Strategiju i Akcioniplan Strategije za reformupravosuđa do 2018, ali ostalo jejoš pitanja, kao što su Visoki savetsudstva i Veće tužilaca, besplatnapravna pomoć… Svi ti elementi većpostoje u Strategiji, a dodatno smokroz skrining utvrdili standarde išta još treba uraditi.

Odmakli smo se od početka, aliprimena je najvažnija, a tu smoslabi. Nama je sprovođenje zakonauvek bilo najmanje važno, a toneće moći, vrlo brzo će prestatištikliranje usvojenih zakona, agledaće se sprovođenje. Zatvaranjepoglavlja u ovoj oblasti tražićei odgovore na pitanja koliko jesudija presudio slučajeva, da li je ikoliko bilo bilo žalbi.

Nezvanični standard dolaženjado presude u EU je osam meseci,kod nas je to „standard“ za vremeizmeđu dva ročišta. Naravno, sudijadiktira ritam, a stranka ili njenzastupnik se moraju pojaviti napoziv u odgovarajućem roku. Štose izbegava. U osnovi, za mnogoje stvari potrebna promena svestisvih nas pojedinačno.

Percepcija o korupciji i mitu vezuje se za pravosuđe. A korupcija je dvosmerni proces.

Uvek! Poglavlje 23, osim pravosuđa,uključuje borbu protiv korupcijei osnovna prava.

A šta će biti najlakše, koja oblast?

Nije jednostavno ni u jednoj,u nekima se pregovori otvarajui zatvaraju istovremeno, recimoobrazovanje, nauka, istraživanje,razvoj, koje su za mene suštinske.Njih vidim kao potencijal, bez obrazovanjane možete doći ni do nezavisnogpravosuđa. Da bismo bilišto efikasniji u poglavlju 26 odmahse krenulo na izmene Zakonao visokom školstvu koji je potencijalnobio prepreka, krenulo sesa svim što je neophodno da bise Srbija mogla uklopiti u evropskesheme. U smislu evropskihstandarda to je nediskriminatornipristup obrazovanju, što značida moj kolega koji je u bilo kojojčlanici EU završio fakultet i ima diplomaakreditovane ustanove imapravo da nastavi školovanje ovde i da se zaposli. Ali, i ja tamo. To jeprilično veliki posao i velika mogućnost, kao i istraživanje i razvoj,inovativnost je najznačajnija stvaru svetu.

Neće se i u tim oblastima lakopregovarati, a ima velikih i teških,poput zaštite životne sredine;ekologija i poljoprivreda nose 65odsto standarda, te oblasti tražemnogo sredstava i morate bitimnogo mudri i pametni, tačnoznati šta hoćete. Standardi koji setu uvode direktno pogađaju živote,a najmanje ih uvodi sama država.Filtere za otpadne vode u NovomPazaru ne uvodi Beograd, već NoviPazar; o bezbednosti proizvodnjesuncokreta brine proizvođač nasvojoj njivi. Zato morate biti dobripregovarači, da ih ne opteretitepreviše, ali i da im date priliku danauče standarde, vreme i sredstvada to urade.

Već sada znamo da nam treba11 milijardi evra za zaštitu životne sredine,to je trošak za državu, za privredu je dodatno,ali u tom je segmentu mnogo prostora za investicije. Slično je sa transportom, mrežom puteva koja nije samo pitanje Srbije, već regiona, i može biti veoma važna i doneti prihode.

Kaže se da država ima budućnost ako ima dobro obrazovanje i kultumu politiku.

Apsolutno. Neke od najuspešnijih država u evropskim integracijama bile su one koje su se opredelile da prvo urade reforme obrazovnog sistema. Govorim pre svega o Irskoj. Znali su da se za 5-6 godina neće desiti ništa veliko, ali su onda dobili generacije koje su znale fantastično da koriste fondove Evropske unije. I to je ono što se zove irsko čudo, od siromašne zemlje napravili su čudo, pa smo se u više navrata ugledali na njih ili bar tako govorili. Mene veoma raduje što su Ijudi koji rade na skrininzima, a svima prisustvujem, veoma posvećeni. Kad smo pričali o poglavlju 26, gde su obrazovanje i kultura, i 10, o informacionom društvu i medijima, nastavili smo odmah razgovor o sledećim koracima. Nije dovoljno usvojiti zakon o visokom obrazovanju, to je samo kap i zato su sada izmene relativno male, reforma mora krenuti od predškolskog obrazovanja, pitanje je šta raditi sa malom i velikom maturom. Ministar Verbić stalno priča o maloj maturi, jer ona je veoma važna u evropskom obrazovanju, tu je i pitanje stručnih škola koje smo mi potpuno zanemarili, pa strukovno obrazovanje na fakultetima, master studije. To je sistem. Raduje me što Ijudi o tome veoma razmišljaju, prave dobre planove, kao i kada je reč o medijima i kulturi.

Kultuma politika?

Evropa je bogata novom kulturom, EU ne nameće standarde, kulturni obrazac, ali vam dopušta uključivanje, isticanje vaših posebnosti, bez obzira na to da li je reč o Viminacijumu, Birfestu, pozorištu, onome što želite posebno da zaštitite.

Govorite o nediskriminatornom principu u obrazovanju, ali Ijudima je važna i propusnost na tržištu rada, a ima najava da će se politika EU zaoštriti.

Pravilo od sedam godina prilagođavanja važiće i za nas. Poenta tranzicionog perioda sa ograničenjima bila je da se u novim državama članicama stvore uslovi za život i rad koji će Ijudima dopustiti da se tu snađu, teško je otići u inostranstvo, pa treba stvoriti relativno slične uslove. Ograničenja postoje, ali treba znati da je ceo Zapadni Balkan u ovom momentu manji od polovine Rumunije, pa da li je to opasnost za kretanje radne snage? Ono na šta se nije moglo računati je ekonomska kriza koja je potkopala privrede mnogih država i izazvala velike migracije. Članicama EU koje i same imaju visoku stopu nezaposlenosti nije lako da objasne zašto je tržište rada slobodno. Tu su i klimatske promene, globalizacija u smislu novih sukoba koji teraju Ijude da beže na sigurnije prostore, a Evropa je najbliži siguran prostor. Veliki broj ilegalnih migranata pojačava strah lokalnog stanovništva od sukoba, ali i tu su iskustva različita. Evo, kod nas su tokom poplava bili vrlo vredni volonteri. Znate, Ijudi su čudo, nema jednog aršina za sve sudbine.

Mnogo se priča o tome mora li Srbija da se opredeli i sledi spoljnu politiku EU. Pa, mora li?

Nije baš da moramo, ali po Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju naša obaveza jeste da nastojimo da se uskladimo sa spoljnopolitičkim stavovima EU. I mi smo nastojali, a sada se sa ukrajinskom krizom i sankcijama Ruskoj Federaciji videla objektivna razlika. Naša ne frustracija, nego muka jeste što mi želimo da postanemo članica EU, s jedne strane, a sa druge ne možemo da prihvatimo sve što je zajednička spoljna i bezbednosna politika. Pre ulaska u EU moraćemo u potpunosti da se složimo i, koliko vidim i čujem, takva opredeljenost postoji. Do tada će biti teško i ne bi valjalo da se ukrajinska kriza zaoštrava. Uostalom, Rusija je važan trgovinski i energetski partner EU, važna je i po pitanju bezbednosti.

Drugo značajno političko pitanje je Kosovo, odnosno poglavlje 35.

Prošle godine je izašao ovaj čuveni non pejper u kojem je rečeno da ćemo mi, sem poglavlja 23 i 24, koja i u pregovorima sa našim komšijama Crnom Gorom imaju poseban status, to imati i za poglavlje 35. Podsećam da je to bilo pre nego što smo dobili pregovarački okvir. Bilo je tada nastojanja da se kroz svako poglavlje razmatra normalizacija odnosa sa Prištinom i bilo je teško da shvatimo kako će to izgledati jer je u svakom moglo biti blokada za zatvaranje pregovora. Nešto slično onome što je napravljeno sa Turskom. Usledila je veoma dobra diplomatska ofanziva, i premijer i mi i nevladin sektor, svi smo objašnjavali da je to kontraproduktivno. Na sreću, države članice su to prihvatile. To se pokazalo kao dobar princip rada.

Više od tog saznanja nemam. Dijalog je zakočen zbog izbora na Kosovu i to pokazuje koliko smo bili u pravu kad smo insistirali da normalizacija odnosa bude u poglavlju 35. Ono je sada zakočeno, ne znamo hoćemo li imati merila, kada će se otvoriti, ali na ostalima možemo da radimo.

Add Comment